Podgorica, 06.04.2007. 

Siniša Tatalović, profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, jedan je od vodećih stručnjaka na prostoru bivše Jugoslavije za oblast manjinskih prava.  O toj je problematici objavio više knjiga. Tatalović je i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za  pitanja političkog  sistema. Budući da je u Crnoj Gori u toku izrada ustava, a jedno od pitanja u žiži javnosti je i status manjinskih zajednica, profesora Tatalovića smo, na početku razgovara pitali - kako je to pitanje u ustavu riješila Hrvatska?    

TATALOVIĆ: Kada je riječ o Hrvatskoj, pa i drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, može se govoriti o dvije vrste pristupa u definiranju zaštite nacionalnih manjina. Jedan je podrazumijevao nastavak zaštite onih nacionalnih manjina koje su imale taj status i u bivšoj zajedničkoj državi. Omogućavalo im se ostvarivanje njihovih stečenih prava i u tom dijelu zaštite nije bilo većih problema. Problemi su nastajali kod tog drugog pristupa -  zaštite tzv. novih nacionalnih manjina, onih koje su to postale osamostaljivanjem država. U Hrvatskoj je to bio ozbiljan problem, koji je u kombinaciji sa agresijom na Hrvatsku,  proces reguliranja prava nacionalnih manjina produžio čitavu deceniju.

Iako smo još 1991. usvojili prvi Ustavni zakon koji je regulirao zaštitu nacionalnih manjina, prava rasprava o tom problemu i početak rada na ozbiljnim zakonskim prijedlozima, započeli su tek 2000, kada je na vlast došla Koalicija stranaka predvođenih Socijaldemokratskom partijom Hrvatske i kada je Stjepan Mesić dobio prvi predsjednički mandat. Iste godine rađeno je na promjeni ustava u koji su ugrađeni i principi zaštite nacionalnih manjina:  princip nediskriminacije s obzirom na vjersku i etničku pripadnost, definiranje područja kulturne autonomije koja je podrazumijevala zaštitu manjinskih identiteta,  te princip - da se nacionalnim manjinama omogući da sudjeluju u procesima odlučivanja, posebno u onim pitanjima koja se tiču njihovog života. Mi se nismo opterećivali time da u ustavu  treba regulirati sve što se odnosi na prava nacionalnih manjina.

MONITOR: Šta  ustav treba da reguliše?

TATALOVIĆ: Kada se radi o nacionalnim manjinama, mislim da treba regulirati upravo ta tri principa, odnosno tri pitanja. Na osnovu tih principa kasnije je u Hrvatskoj donijet Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u kojem su regulirana samo najvažnija pitanja zaštite nacionalnih manjina, dok su druga pitanja regulirana posebnim zakonima koji se kao i Ustavni zakon donose po posebnoj proceduri (dvotrećinska većina). A ta je procedura potrebna i za njihove eventualne izmjene.

Važno je reći da je u Ustavnom zakonu reguliran način na koje će nacionalne manjine sudjelovati u procesima odlučivanja na državnom, regionalnim i lokalnim nivoima. Od posebnih zakona spomenut ću Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Zbog ćega je taj zakon važan? Ako nemate regulirano da se pripadnici manjina mogu obrazovati na svom jeziku i pismu onda je teško očuvati indentitet nacionalnih manjina, i jasno, ubrzava se proces asimilacije. Drugi posebni zakon se odnosi na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina. Tako, na primjer, pripadnici nacionalnih manjina u općinama i gradovima gdje čine više od trećine stanovništva imaju u službenoj upotrebi i svoj  jezik te pismo.

MONITOR: Kakva je razlika između nacionalne i građanske države kad je riječ o manjinskim pravima ?

TATALOVIĆ: Na to je teško dati odgovor u kratkom razgovoru. Kod definiranja prava nacionalnih manjina mora se poći od realne situacije u pojedinoj državi, od sadašnjeg stanja, ali i naslijeđenih odnosa. Ako u nekoj državi prevladavaju građani kojima je važnija pripadnost zajednici u etničkom smislu, u odnosu na pripadnost političkoj zajednici koja uključuje pojedince različitih etničkih identiteta, onda je to činjenica koju treba uvažiti. Postoje države i društva koja priznaju etničke razlike i ona koja ih ne priznaju. To su različiti pristupi koju podrazumijevaju i primjenu različitih politika. Jedna vrsta politika je usmjerena na eliminiranje razlika putem asimilacije ili, u ekstremnim slučajevima čak i genocida. Druga je vrsta  politika one koje priznajući etničke razlike žele njima upravljati, formiranjem političkog sistema koji će omogućiti  situaciju  sa što manje konfikata, usklađivanjem interesa pripadnika manjina i većinskog naroda. To prvenstveno znači primjenu različitih vrsta autonomija za nacionalne manjine, od kojih je najčešća kulturna autonomija. 

MONITOR: U Crnoj Gori se postavlja pitanje da li treba u ustavu nabrojati konstitativne narode?

TATALOVIĆ:  Istim smo se pitanjem iscrpljivali početkom 90–tih godina. Kad pokušate interpretirati ustavne odredbe zemalja sa dugom demokratskom tradicijom, vidjećete da se u njima narod razumije kao politička, a ne kao etnička zajednica. Za razliku od takvog pristupa, mi često zapadamo u zamku da narod razumijemo u etničkom, a ne u političkom smislu.

Narod  u političkom smislu se veže za državu, pa se građani kao pripadnici tog političkog naroda identificiraju sa imenom države. Politička prava izvoditi iz etničke pripadnosti je  moguće,  ali to usporava demokratske procese. Hrvatska parlamentarna demokratija ima uključen i taj etnički momenat, pa u parlamentu nacionalne manjine imaju određen broj zagarantovanih mjesta. To je bilo rješenje iz nužde, pošto se podrazumijevalo da postkonfliktno društvo neće prepoznati političke interese te populacije i da oni neće biti reprezentirani u parlamentu. Ali kako se društvo senzibilira za pitanja ne samo etničkih, već i drugih manjina, taj model postaje sve manje funkcionalan. Dovoljno je podsjetiti  na iskustvo Slovenije kada su 1996. dva garantovana zastupnika nacionalnih manjina odlučivali ko će formirati vladu. I nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2003, osam zastupnika nacionalnih manjina odlučivalo je ko će formirati vladu.

MONITOR:  Konstitutivnost ili ne?

TATALOVIĆ: Treba spomenuti da postoje države u kojima se definiraju dva ili više naroda u ustavu.  Na građanima Crne Gore i njihovim političkim predstavnicima je da u demokratskom dijalogu dođu do rješenja i  kompromisa o tome kako će biti konstituisana vaša država. Ustav treba uvažiti sadašnje odnose, ali ustav se donosi za budućnost i treba sadržavati i takva rješenja. Crna Gora ima jasnu evropsku budućnost, pa je bolje što prije usvojiti i evropske standarde i zapisati ih u ustav. No, važno je te standarde i primjenjivati. Bitno je napomenuti da ustavom i zakonom garantovana prava nacionalnih manjina ne znače ništa u smislu priključivanja Evropskoj uniji, ukoliko se dosljedno ne realizuju u praksi. Otuda je jako bitno da model za koji se odlučite bude, realan, primjeren vašoj situaciji

MONITOR: Koji model smatrate najboljim ? 

TATALOVIĆ: Na to pitanje morate sami naći odgovor.  Crna Gora je  u prednosti u odnosu na sve druge države regije, jer nema ozbiljinih sukoba na etničkoj osnovi i zbog toga može lakše postići politički kompromis i konsenzus o ovom pitanju. Mislim da je bolje da se priklonite liberalnom modelu društva gdje se prava temelje na pravu pojedinca. Ali da se tradicionalnim nacionalnim zajednicama daju dodatna prava posebno, ona vezana za očuvanje indentiteta kroz kulturnu autonomiju, te da se definiraju i prava koja će im omogućiti da sudjeluju u procesima odlučivanja na svim razinama vlasti. 

MONITOR: Postoji li opšteprihvaćen standard po kojem bi manjine bile integrisane u društvo bez asimilacije, a da istovremeno to ne bude na uštrb funkcionalnosti države? 

TATALOVIĆ: Smatram da je to model Hrvatske, o kom sam govorio. Ali, nije dovoljno imati samo zakone. Treba definirati i neke aktivne politike i primjenjivati ih. Tako, recimo, Ustavni zakon propiše da manjine moraju biti proporcionalno zastupljene u izvršnoj vlasti, ali analize pokazuju da postoje razlike između normativnog i stvarnog. Ono što regulirate zakonom, ne možete preko noći ostvariti. Jedini način je definirati i  politiku koja će to u  dogledno vrijeme uspjeti. Takva politika je recimo politika zapošljavanja pripadnika manjina u državnu službu.

MONITOR: U Crnoj Gori  se često vode sporovi oko naziva - manjinski narodi, manjinske zajednice, nacionalne manjine. Koliko je to bitno?

TATALOVIĆ: Znate izreku - zovite me lonac ali me nemojte razbiti. U tom smislu nebitno je kako ćete ih zvati, ukoliko im se obezbijedi neophodna zaštita. To sam napisao i u knjizi Manjinski narodi i manjine koju sam 2001. objavio u Crnoj Gori. I tada se raspravljalo o ovim istim temama. Sjećam se tada, kao i prije referenduma o samostalnosti, nuđen je naziv manjinski narodi. To je bio jedan od načina da se kod manjina osigura podrška za samostalnost Crne Gore. Manjine su podržale nezavisnost i sad kad je ona ostvarena korektno je prema manjinama imati odgovornost i omogućiti im ostvarivanje prava koja im pripadaju.