Tridesetodnevni sukob uz granicu s Kosovom i u okolini Tetova ukazuje na takvu mogućnost. Zbog toga je u slučaju Makedonije međunarodna zajednica predvođena SAD-om prihvatila pristup da se problemi u etničkim odnosima ne rješavaju silom. U tom cilju su Ujedinjeni narodi, na insistiranje SAD-a, odmah nakon proglašenja samostalnosti Makedonije organizirali mirovne snage u okviru mandata UNPROFOR-a, zbog preveniranja vanjske opasnosti i unutrašnjeg etničkog konflikta između Makedonaca i Albanaca, a američki vojnici su bili glavnina tih snaga.

Za Makedoniju, najveći etnički i vjerski problem je položaj albanske nacionalne manjine. Iako je albanska nacionalna manjina uz pomoć međunarodne zajednice prividno integrirana u makedonsko društvo, uživajući visoki stupanj političke, teritorijalne i kulturne autonomije, perspektivno ona za Makedoniju predstavlja veliki sigurnosni problem. Kad ne bi bilo sadašnjeg sukoba i u slučaju dugoročne mirne koegzistencije Albanaca i Makedonaca, sa sadašnjim demografskim rastom i velikim useljavanjem iz Albanije i Kosova, Albanci bi za nekoliko desetljeća postali većinsko stanovništvo u Makedoniji, što će Makedonci teško moći prihvatiti. Ako bi se to ipak dogodilo, stvorila bi se druga albanska država na ovom prostoru, koja bi se željela ujediniti s Albanijom i Kosovom, uz sve sigurnosne rizike.

Većinski narod, Makedonci mogu u idućim desetljećima postati manjinski. Osiguravajući ljudska i etnička prava za sadašnju albansku manjinu, Makedonci možda grade prava koja će sami koristiti u budućnosti, a stvarajući uvjete za život i zaštitu te manjine, osiguravaju uvjete za vlastiti opstanak u budućnosti. S druge strane, albanska nacionalna manjina neće biti u stanju osigurati uvjete za svoj opstanak i razvoj dok ne razvije iskrene komunikacije i druge odnose s pripadnicima većinskog makedonskog naroda. To znači da je sigurnost uzajamna, danas i u budućnosti. Budući se uloge mogu izmijeniti, sigurnost postoji za sve ili ne postoji za nikoga.

Obje strane u Makedoniji, većinska i manjinska, ako žele zaustaviti sadašnji sukob, trebaju biti u stanju promatrati vlastiti opstanak uvjetovan opstankom druge strane. U protivnom može se pokrenuti spirala nasilja i ratni sukob, čiji se završetak i posljedice mogu teško sagledati.
Iskustvo Makedonije u zaštiti nacionalnih manjina pokazuje da visoka razina zaštite prava brojčano velikih i nezadovoljnih manjina umanjuje njihov ekstremizam i prisiljava ih na koegzistenciju s etničkom većinom. Sadašnjim modelom i uz pomoć međunarodne zajednice, problem albanske nacionalne manjine vjerojatno bi perspektivno bio riješen kada ne bi bilo velikog prirodnog prirasta i ilegalnog useljavanja Albanaca. Zbog toga će albanska nacionalna manjina u Makedoniji, kao uostalom i na Kosovu, biti stalna prijetnja sigurnosti i opstanku Makedonije.

Dosadašnja makedonska tolerantnost prema Albancima u Makedoniji glavno je sredstvo u zaustavljanju širenja sukoba. Zbog te činjenice, pripadnici albanske manjine još uvijek se u većem broju ne priklanjaju ekstremistima i makedonskim snagama daju vrijeme da ekstremiste izoliraju i neutraliziraju. Ukoliko se to ne dogodi brzo, a makedonske snage budu koristile silu iznad razine razumne dovoljnosti, slabit će i strpljenje neodlučnih pripadnika albanske manjine, a jačati njihova motiviranost da se uključe u sukob na strani ekstremista. To i jest cilj ekstremista koji nakon upada s Kosova sada žele isprovocirati pobunu Albanaca u područjima dje su relativna ili apsolutna većina. Cilj je vjerojatno uspostavljanje kontrole na znatnom dijelu makedonskog teritorija i proglašenje paradržavne tvorevine kao osnovice za pregovore o političkom rješenju.

Za ovo što se danas događa u Makedoniji, albanski ekstremisti su se dugo pripremali, što pokazuju brojna skloništa, logističke baze i dobre komunikacije s Kosovom. Na drugoj strani, makedonske snage su ovaj sukob dočekale prilično nespremne. Mirnodopski sastav oružanih snaga Makedonije je projektiran tako da obuhvaća oko jedan posto ukupne populacije države, ili oko 20.000 vojnika i časnika, od čega je 9000 novaka na služenju vojnog roka. Makedonci čine većinu novaka u vojsci, a postotak Albanaca povećan je sa 7,5 posto u 1992. na 26,5 posto krajem 1993. godine. Po mišljenju pojedinih autora, to povećanje pokazuje da su Albanci ili odlučili prihvatiti makedonsku državu kao svoju, ili žele ulazak u makedonsku vojsku iskoristiti za jačanje pozicije u sadašnjem konfliktu. Iskustva svih multietničkih vojski u unutarnjim sukobima do sada su porazna za te države, jer vojska odmah nakon početka sukoba počinje pucati po etničkim šavovima. Oružane snage Makedonije ne raspolažu suvremenom sofisticiranom teškom vojnom tehnikom, suvremenim sredstvima veze, modernim sredstvima izviđanja, sredstvima za logističku potporu, kao i drugim sredstvima potrebitim modernoj vojsci. Zbog toga Makedonija sada ubrzano traži vojnu pomoć i neselektivno prihvaća ono što joj se trenutno nudi.

Suprotno predviđanjima, Makedonija je nakon uspostave samostalnosti uspjela sačuvati nezavisnost unatoč brojnim unutarnjim problemima i vanjskim opasnostima. To je postignuto vođenjem izbalansirane vanjske politike, ali i zahvaljujući svesrdnoj pomoći SAD-a, koje su u njoj prepoznale oslonac za djelovanje na stabiliziranju stanja na Balkanu. Ipak, nakon deset godina od uspostave samostalnosti, Makedonija nije otklonila temeljne uzroke ugrožavanja svoje sigurnosti i opstanka. Sada kada su izbili oružani sukobi u Makedoniji, s obzirom na ekonomsku razvijenost, te političku i vojnu moć, male su šanse za uspješnu obranu u mogućoj istovremenoj borbi sa unutarnjim paravojnim albanskim snagama i eventualnim ugrožavanjima sigurnosti iz nekih susjednih zemalja.
Makedonija se našla u situaciji u kojoj treba »birati između dva zla manje«, ili se pomiriti s činjenicom da će albanski ekstremisti uspostaviti kontrolu nad dijelom makedonskog teritorija ili im se žestoko suprotstaviti, prihvativši ponuđenu »prijateljsku« vojnu pomoć Bugarske, Grčke i Jugoslavije. Slamanje albanske pobune uz pomoć navedenih tradicionalno nesklonih susjeda, za makedonsku samostalnost dugoročno može biti negativno. O tome, hoće li makedonske snage sigurnosti potpomognute vojnim snagama brzo neutralizirati albanske ekstremiste i uspostaviti kontrolu nad cjelokupnim teritorijem, ovisi i razvoj događaja u Makedoniji. Ne uspije li u tome, Makedoniju očekuje dugotrajni i iscrpljujući rat sa nesagledivim posljedicama. Kao i u prethodnim ratovima, zaustavljanje rata bit će moguće uz vojno posredovanje međunarodne zajednice, ali to neće značiti i rješavanje ključnih problema. Može se zaključiti da će Makedonija, kao i ostale multietničke države na Balkanu, dugoročnije očuvati opstanak i samostalnost, prije svega tolerantnim odnosima unutar njene multietničke strukture i bezrezervnom podrškom međunarodne zajednice. U protivnom, insistirajući na vojnom rješavanju sadašnjeg konflikta i neselektivno primajući stranu vojnu pomoć, Makedonija bi od »oaze mira« mogla postati »bure baruta«, s nesagledivim posljedicama za sigurnost jugoistoka Europe.

Demografski prirast

Prema popisu stanovništva iz 1994. godine, Makedonija ima 1,945.932 stanovnika, od čega je Makedonaca 66,5 posto, Albanaca 22,9 posto, Turaka 4,0 posto, Roma 2,3 posto, Srba 2,0 posto, Vlaha 0,4 posto i ostalih nacionalnih manjina 1,8 posto. Zanimljivo je da je 60 posto stanovništva koncentrirano u velikim gradovima, a 40 posto u selima. Samo u glavnom gradu Makedonije Skopju živi više od 25 posto ukupnog stanovništva države. Ova činjenica danas bitno određuje mogućnosti razvoja sukoba u Makedoniji i daje makedonskoj vladi određenu prednost, jer je oružanu pobunu puno teže pokrenuti u urbanim, nego ruralnim područjima. Ono što u ovom sukobu ide u prilog albanskim ekstremistima je razlika između službenih podataka o etničkoj strukturi stanovništva i stvarnih podataka o broju Albanaca, kojih danas zbog velikog demografskog prirasta i mehaničkog priljeva prema procjenama ima oko 35 posto.